Sredinom gotovo svake godine svet je mogao da vidi satelitske snimke na kojimaVojvodina gori! Deo je to dosta česte prakse da ratari spaljuju žetvene ostatke, kao deo pripreme za narednu proizvodnu sezonu. Šta tek reći za velike količine iskorišćene ambalaže od sredstava za zaštitu biljaka koja se baca u kanale ili vodene tokove, iako postoji zakonska obaveza prodavaca da to preuzmu i unište na propisan način. Slično je i sa drugim vrstama otpada organskog i neorganskog porekla.Nadležne državne institucije ne mogu ili nisu organizovane na odgovarajući način da to spreče. Izmena takve prakse nastala je tek kada su inspekcijske službe zapretile da poljoprivrednici neće moći da dobiju državne subvencije, da učestvuju na konkursima za sredstva iz IPARD programa i drugih podsticajnih mera.

Prema rečima Maje Petrović, sa Katedre za inženjersku zaštitu životne sredine Univerziteta u Novom Sadu, svaki građanin, prosečno baca 910 grama različitog otpada dnevno. Spaljivanje takvog otpada stvara ogroman broj vrlo sitnih čestica. One, često, na sebi nose zagađene komponente, koje se talože u ljudskom telu i izazivaju ozbiljne posledice kod osetljivijih organizama, posebno kada se radi o deci i starijim ljudima. Građani na to upozoravaju, ali ne dobijaju podatke od zdravstvenih institucija, pa se stiče utisak da nevolje ne postoje ili ne u meri koliko se ponekad može čuti. Jednostavno, čak 19 godina od donošenja Zakona o upravljanju otpadom, usklađenom sa principima Evropske unije, nismo dovoljno organizovani da praktično primenimo postojeća pravila i naučna rešenja, pa nastaju ozbiljni zdravstveni i ekološki problemi. 

-Statistika beleži da imamo preko 3.000 divljih deponija, a da je prošle godine i na organizovanim smetlištima bilo čak 1.760 prijavljenih požara, što je izazvalo ozbiljno zagađenje vazduha, kaže Igor Jezdimirović, inženjer zaštite životne sredine. – Loše upravljanje otpadom nas skupo košta. Od zagađenosti vazduha godišnje umire oko 15.000 ljudi. Znatno je veći broj onih u čijem organizmu se talože opasne materije sa odloženim dejstvom. Kada se tome doda broj neradnih dana, izgubljenih radnih časova, smanjenje zdravstvenih sposobnosti radnika, pad ekonomskih vrednosti i drugo, onda su to ozbiljni troškovi. Iznošenje otpada sa divljih deponija lokalnu samoupravu košta 130 evra po toni. Kada se to pomnoži sa nekoliko hiljada tona onda se radi o ogromnim ciframa, koju plaća svaki poreski obveznik. Zar nije opravdanije da, makar samo deo izgubljenog, uložimo u preventivno delovanje ?   

Pritisnuta ekonomskim i ekolođškim teškoćama u EU je 2014. godine počela sa primenom Cirkularne ekonomije, koja podrazumeva organizovano i selektivno prikupljanje otpada, njegovu reciklažu i stvaranje visoko vrednih produkata u različitim privrednim delatnostima, a posebno u farmaceutskoj industriji i medicini. Za te namene u razvijenim evropskim državama postoji praksa postojanja većeg broja kontejnera za selektivno odvajanja komunalnog od industrijskog otpada u kome ima i plemenitih metala. Koliko smo daleko od takve prakse jasno ukazuje podatak da je tek pre nešto manje od godinu dana, na Poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu, kao „čudo tehnike“ prikazano Reciklažno dvorište sa pet kontejera za selektivno razdvajanje otpada. Čak i kada takvi kontejneri negde postoje i građani se pridržavaju predočemnih rešenja, kamioni Gradske čistoće to preuzimaju sve zajedno, čime se potpuno anulira početna ideja.

B. Krstin    

Foto:Pixabay