* Pravilnikom o kontroli i sertifikaciji u organskoj proizvodnji propisane su metode organske stočarske proizvodnje. One obuhvataju izbor vrsta i rasa životinja; način uzgoja životinja i objekte za uzgoj životinja; ishranu i zdravstvenu zaštitu životinja; prevoz i klanje životinja; postupanje sa životinjama koje su nabavljene sa drugih farmi; način sakupljanja životinjskih vrsta iz prirodnih staništa, u skladu sa zakonom kojim se uređuje organska proizvodnja. Metode organske stočarske proizvodnje primenjuju se na poljoprivrednom zemljištu na kome proizvođač ima pravo svojine, korišćenja, odnosno zakupa, kao i na poljoprivrednom zemljištu koje je obuhvaćeno ugovorom o saradnji, a koje odgovara potrebama životinja u smislu dostupne površine za boravak na otvorenom prostoru i ishranu ispašom.

Metode organske stočarske proizvodnje primenjuju se na: goveda, uključujući bivole i bizone, konje, svinje, ovce, koze, živinu i pčele. Posebne metode organske stočarske proizvodnje primenjuju se u proizvodnji riba i drugih vodenih organizama.
Pri izboru rasa ili sojeva životinja na koje se primenjuju metode organske stočarske proizvodnje, uzima se u obzir njihova sposobnost da se prilagode lokalnim uslovima, njihova vitalnost i otpornost na bolesti. Rase ili sojevi životinja na koje se primenjuju metode organske stočarske proizvodnje biraju se i tako da se izbegnu određene bolesti ili zdravstveni problemi koji su tipični za rase ili sojeve koji se koriste u intenzivnoj proizvodnji, kao što je stresni sindrom svinja, bledo, meko i vodnjikavo meso, iznenadna smrt, spontani abortus i teški porođaj koji zahteva carski rez.

Prednost dati autohtonim rasama i sojevima

Pri izboru rasa ili sojeva životinja na koje se primenjuju metode organske stočarske proizvodnje, prednost treba dati autohtonim. Kada su u pitanju pčele, metode organske stočarske proizvodnje mogu se primenjivati samo na pčele rase Apis mellifera carnica.
Radi sprečavanja prekomerne paše, sabijanja, erozije i zagađenja zemljišta koja prouzrokuju životinje ili su posledica prenošenja njihovih ekskremenata, broj životinja u organskoj stočarskoj proizvodnji treba da bude ograničen. Ukupan broj grla po jedinici površine u organskoj stočarskoj proizvodnji ne treba da proizvodi više od 170 kg azota godišnje po hektaru poljoprivrednog zemljišta.
U organskoj stočarskoj proizvodnji životinje se, po pravilu, razmnožavaju prirodnim putem, ali je dozvoljena i veštačka oplodnja, osim kloniranja i presađivanja embriona. U slučaju veštačke oplodnje, proizvođač treba da vodi podatke o tome i obaveštava ovlašćenu kontrolnu organizaciju sa kojom ima zaključen ugovor. Razmnožavanje životinja se ne može pospešivati hormonima i hormonskim preparatima, osim u slučajevima koji se odnose na veterinarsko lečenje pojedinačnih životinja, u skladu sa pravilnikom.
Životinje u organskoj stočarskoj proizvodnji se ne vezuju, niti se stavljaju u izolaciju, osim u slučaju pojedinačnih životinja, i to u ograničenom vremenskom periodu, a pod uslovom da za to postoje razlozi bezbednosne prirode ili se odnose na dobrobit i zdravstveno stanje.
Izuzetno, u slučaju kada je neophodno obezbediti osnivanje ili održavanje organske proizvodnje na gazdinstvima koja su suočena sa klimatskim, geografskim ili strukturnim poteškoćama, goveda na malim proizvodnim jedinicama mogu se vezivati, ako njihovo držanje nije moguće u grupama shodno njihovim životnim potrebama. I u ovom slučaju treba da im je obezbeđen pristup pašnjacima tokom perioda ispaše, odnosno pristup prostoru na otvorenom najmanje dva puta nedeljno, ako ispaša nije moguća.
Fizička kastracija životinja dozvoljena je samo u svrhu očuvanja kvaliteta proizvoda i tradicionalnih postupaka proizvodnje. U organskoj stočarskoj proizvodnji postupci poput kupiranja repova, brušenja zuba, skraćivanja kljunova i obezrožavanja ne mogu se raditi sistematski, već samo u pojedinačnim slučajevima koji su propisani zakonom kojim se uređuje dobrobit životinja. Nije dozvoljeno sakaćenje životinja, kao što je sečenje krila matici.
Daje se prednost gajenju spororastućih rasa/sojeva živine, kako bi se sprečilo korišćenje intenzivnih metoda gajenja. U slučaju da proizvođač ne gaji spororastuće rase/sojeve, minimalna starost životinja za klanje je: 81 dan za piliće, 150 dana za kopune, 49 dana za pekinške patke, 70 dana za ženke mošusne patke, 84 dana za mužjake mošusne patke, 92 dana za divlje patke, 94 dana za biserke, 140 dana za ćurane i guske za pečenje, 100 dana za ćurke.

Drže se odvojeno od konvencionalno gajenih grla

Životinje se u organskoj proizvodnji, po pravilu, drže odvojeno od životinja iz konvencionalne proizvodnje. Svake godine, u ograničenom vremenskom periodu, životinje iz konvencionalne proizvodnje mogu da koriste pašnjake na kojima se primenjuju metode organske proizvodnje, pod uslovom da te životinje potiču iz ekstenzivnog sistema gajenja i da na tom pašnjaku u to vreme nisu prisutne životinje iz organske proizvodnje.
Kada životinje iz organske proizvodnje prelaze sa jednog pašnjaka na drugi mogu da pasu na zemljištu iz konvencionalne proizvodnje, s tim što unos hrane iz konvencionalne proizvodnje u obliku trave i druge vegetacije koje životinje pasu u toku ovog perioda ne treba da pređe 10% od ukupne količine hrane godišnje, preračunato na suvu materiju u hrani.
U organskoj stočarskoj proizvodnji životinje se uzgajaju u odgovarajućim objektima za uzgoj životinja ili na otvorenom prostoru u predelima u kojima klimatski uslovi omogućavaju boravak životinja na otvorenom prostoru. Objekti za uzgoj životinja u organskoj stočarskoj proizvodnji treba da imaju takvu izolaciju, grejanje i ventilaciju koji omogućavaju da se cirkulacija vazduha, nivo prašine, temperatura, relativna vlažnost vazduha i koncentracija gasova održavaju u granicama koje nisu štetne po životinje i da obezbeđuju odgovarajuću prirodnu ventilaciju i dovoljnu količinu prirodnog svetla.

Obezbediti dobre životne uslove u objektima

U objektima za uzgoj broj životinja treba da bude odgovarajući, kako bi se omogućilo da one, u zavisnosti od vrste, rase, starosti, pola i veličine grupe, imaju dovoljno prostora. Pri tome se podrazumeva da imaju dovoljno prostora za stajanje u prirodnom položaju, mogućnost da normalno legnu, da se okrenu, timare, zauzmu sve prirodne položaje i prave sve uobičajene pokrete, kao što su istezanje udova, mahanje krilima i slično. Moraju da imaju dobre životne uslove i mogućnost zadovoljenja specifičnih potreba i navika.
Pod u objektima za uzgoj sisara treba da bude prilagođen potrebama životinja i da nije klizav, a najmanje polovina od njegove ukupne površine treba da bude puni pod, odnosno da nije rešetkaste konstrukcije. Prostor za ležanje i odmaranje treba da bude dovoljne veličine, izrađen od čvrstog materijala koji nije rešetkaste konstrukcije. Neophodno je da bude udoban, čist i suv, sa dovoljno suve prostirke koja je od slame ili drugog prirodnog materijala, a koja se može poboljšati ili obogatiti nekim drugim mineralnim proizvodom. Objekti za uzgoj svinja treba da imaju površine za kretanje koje omogućavaju životinjama da riju i kopaju.
Telad može da bude smeštena u individualnim boksovima samo do nedelju dana starosti. Krmače treba držati u grupama, osim u poslednjim fazama bremenitosti i tokom perioda laktacije. Prasad ne treba držati u kavezima ili u boksovima sa rešetkastim podom.

Svoj živini obezbediti pristup otvorenom prostoru

Objekti za uzgoj živine treba da budu izgrađeni tako da sva živina ima lak pristup otvorenom prostoru. Treba da imaju otvore odgovarajuće veličine za ulazak i izlazak, što podrazumeva da je ukupna dužina tih otvora najmanje 4 m na 100 m2 prostora koji je na raspolaganju živini. Najmanje jedna trećina površine objekta treba da bude izgrađena od čvrstog materijala, odnosno da nije mrežaste ili rešetkaste konstrukcije, i da je pokrivena prostirkom od materijala kao što su slama, pilotina ili pesak, a u delu koji je rešetkaste konstrukcije prečke treba da veličinom i brojem odgovaraju vrsti živine i veličini jata.
Maksimalni kapacitet objekta treba da bude: 4.800 pilića, 3.000 koka nosilja, 5.200 biserki, 4.000 ženki mošusne ili pekinške patke ili 3.200 mužjaka mošusne ili pekinške patke ili drugih pataka, 2.500 kopuna, guski ili ćurki. Ukupna upotrebljiva površina objekta za tov živine u bilo kojoj pojedinačnoj jedinici ne treba da bude veća od 1.600 m2. Objekti za koke nosilje treba da imaju dovoljnu podnu površinu dostupnu nosiljama koja je pogodna za sakupljanje izmeta.
Prirodna svetlost u objektima se može dopuniti veštačkom, kako bi se postigao maksimum od 16 sati svetla dnevno, uz neprekidni period noćnog odmora u trajanju od najmanje osam sati bez veštačkog osvetljenja. Živinu ne treba držati u kavezima, a vodenim pticama treba da bude obezbeđen pristup potoku, bari, jezeru ili bazenu kad god to dozvoljavaju vremenski i higijenski uslovi, kako bi zadovoljile posebne potrebe svoje vrste.
Prostori na otvorenom za živinu treba da budu uglavnom prekriveni vegetacijom, da imaju zaštitne objekte i da omogućavaju živini slobodan pristup odgovarajućem broju pojilica i hranilica. Biljojedi, uvek kada to dozvoljavaju vremenski uslovi i stanje zemljišta, treba da imaju pristup pašnjacima za ispašu, izuzev u toku zimskih meseci, a pod uslovom da tokom perioda ispaše imaju pristup pašnjacima i da zimski režim smeštaja omogućava životinjama slobodu kretanja.

(Nastavak teksta donosimo u narednom broju)


Aleksandra Milić
Foto: G. Mulić

DRŽANJE U ZATVORENOM SAMO AKO MORA

Bikovima starijim od jedne godine treba tokom cele godine obezbediti pristup pašnjaku ili prostoru na otvorenom.
U slučaju nastanka nekih specifičnih problema koji se odnose na upravljanje u organskoj stočarskoj proizvodnji, završna faza tova goveda može se obavljati i u zatvorenom prostoru, s tim da trajanje te faze ne prelazi jednu petinu životnog veka životinja, a najduže tri meseca. Živini treba da bude obezbeđen pristup prostoru na otvorenom u toku najmanje jedne trećine života, a ako se usled uvedenih mera zabrane kretanja životinja, u skladu sa propisima kojima se uređuje suzbijanje zaraznih bolesti životinja, živina drži u zatvorenom prostoru, treba da joj se obezbedi stalni pristup dovoljnim količinama kabaste hrane i drugih odgovarajućih materija, kako bi mogla da ispuni svoje etološke potrebe.