Visoke tehnologije su odavno prisutne na farmama za proizvodnju mleka i mesa. Naročito značajan događaj desio se 2009. godine, kada je zvanično potvrđena i prihvaćena ”genomska selekcija”. Primenom samo te tehnologije, farmeri su znatno povećali efikasnost proizvodnje i profitabilnost svojih stada.
 
Nažalost, naši stočari, a naročito struka, “prespavali” su događaje koji su sledili, tako da je genomska selekcija još uvek tabu tema za većinu proizvođača mleka i mesa. Podatak da je u celoj zemlji urađeno manje od 500 genomskih analiza dovoljno govori o tome koliko se nemarno odnosimo prema do sada najvećem iskoraku nauke kada je u pitanju selekcijski rad u govedarstvu. 
Situacija nije ništa bolja ni kada se govori o nekim drugim novinama ili modelima, koji se uveliko koriste u svetu. Na sledećim primerima biće objašnjeno kako naši stočari gube na konkurentnoj sposobnosti uprkos vrlo velikoj pomoći države.
 
Seksirano seme i njegova primena
 
Kompanije koje se bave proizvodnjom genetskog materijala predviđaju da će za oko pet godina proizvoditi samo seksirano seme, a da će konvencionalni proizvod otići u istoriju. Da li će biti baš tako, za sada je neizvesno, ali je činjenica da su kapaciteti za proizvodnju seksiranog semena desetostruko uvećani. Svakako da će ovolika proizvodnja imati uticaj i na cenu, koja je i sada već znatno niža nego što je bila pre, recimo, samo godinu dana. Prošle godine su u SAD po prvi put registrovane farme koje imaju više od 1.000 grla, a koriste isključivo seksirano seme. U Evropi (na manjim farmama) takvih primera je više, a na postsovjetskoj teritoriji takve farme postoje u Kazahstanu i Belorusiji. 
Uvoz i distribucija semena u Srbiji vrši se preko ovlašćenih kompanija, koje kadrovski i tehnički ispunjavaju uslove predviđene zakonom. S obzirom na veličinu tržišta u Srbiji, odnosno mali broj krava, da bi kako-tako opstali, naši distributeri moraju značajno da povećaju cene uvezenog semena. Kako je proizvodnja seksiranog semena znatno skuplja od proizvodnje konvencionalnog, krajnji korisnik, odnosno farmer, mora da izdvoji 30-ak evra po dozi, što mnoge od njih odmah odvraća i od same pomisli da nabave ovaj proizvod. Iako sporo, potrošnja seksiranog semena u Srbiji raste, mada, kako je već rečeno, znatno sporije nego u drugim zemljama. Da bi se ubrzao proces, država može da pomogne “koliko sutra”, ako to zaista želi. Dovoljno je samo izmeniti dosadašnje procedure, koje se odnose na uvoz genetskog materijala, i omogućiti ono što EU farmeri već imaju – direktnu nabavku. Zašto je trend, koji je široko prihvaćen u svetu kao najefikasnije rešenje za proizvođače mleka, kod nas još uvek nepoznat, teško je objasniti. Osim visoke cene, sigurno je da loša informisanost, kako stručnjaka tako i farmera, utiče na relativno “mlak” odnos prema ovom proizvodu. Svi su izgledi da će naši farmeri nepotrebno potrošiti i vreme i novac, dok ne shvate da je model u kojem se kombinuje seksirano seme i seme rasa za tov (britansko plavo, belgijsko plavo, angus, limuzin itd.) najprofitabilniji oblik funkcionisanja farmi za proizvodnju mleka.
 
Analiza proizvodnih podataka na farmi
 
Uzevši u obzir i farme sa instaliranim robotima, u Srbiji je još uvek manje od 50 gazdinstava koja proizvode mleko i redovno koriste jedan od specijalizovanih softvera za upravljanje farmom. Ovo je, zapravo, najveće i tehnološki najozbiljnije zaostajanje za savremenim trendovima. Izgovor da su naše farme male, pa programi nisu ni potrebni, vrlo je površan i krajnje amaterski. Sakupljanje i obrada podataka, koji se odnose na sve što se događa na farmi, osnov je efikasne proizvodnje mleka i mesa. Uvođenje programa za kontrolu procesa na farmama je nešto što bi struka trebalo da maksimalno podrži, jer bi tako konačno dobila relevantne podatke i bila u situaciji da pomogne farmerima i, što je najvažnije, da valorizuje svoje savete i vreme na bazi merljivih činilaca. 
 
Novi selekcijski (odgajivački) indeksi
 
U Srbiji je praksa da se donose “odgajivački programi” koji daju smernice kako da se u periodu od 4-5 godina “upravlja” selekcijskim radom. Autor teksta nema nameru da komentariše takve programe, ali dovoljno je pogledati šta se dogodilo u poslednjih pet godina u svetu i šta se kod nas dogodilo samo od momenta donošenja poslednjeg odgajivačkog programa do današnjeg dana, pa shvatiti koliko su tzv. odgajivački programi bitni za govedarstvo (i ne samo govedarstvo) Srbije. 
Na svetskoj sceni trenutno je aktuelna zaštita intelektualne svojine. Velike kompanije koje su godinama vrednovale svoje proizvode na bazi indeksa koji su pripadali odgajivačkim organizacijama (Kanada – LPI, SAD – TPI), sada kreiraju svoje indekse i rade, zapravo, ono što u svinjarstvu i živinarstvu odavno postoji.
Poslednje dve godine su za proizvođače mleka i mesa bile vrlo dinamične po pitanju uvođenja novih tehnologija. Postignuti rezultati u oblasti reprodukcije i ishrane su zaista fascinantni. Primer male farme u Belorusiji, gde je od 105 junica osemenjenih seksiranim semenom 96 ostalo steono posle prvog osemenjavanja, dovoljno govori o opravdanosti investicija u nove tehnologije. 
 
Tekst i foto:
 Dipl. inž. Boris Berisavljević