* Staparski ćilim, golub staparski letač, fijakeri, dobra hrana razlozi su što sve više turista dolazi u ovo mesto
 
Mnogo sela u Vojvodini ima neko obeležje po kojem je prepoznatljivo. Situacija je nešto drugačija kada je u pitanju Stapar. Ovo selo kraj Sombora poznato je po mnogo čemu, pa je teško izdvojiti samo jedan autentičan simbol koji ga najbolje opisuje. To može biti čuveni staparski ćilim koji se nalazi na listi nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije, zatim staparski letač, autohtona rasa golubova i jedna od najlepših u Evropi, a tu je i čuvena fijakerijada, jedna od najpoznatijih manifestacija ove vrste u našoj zemlji. Kada je u pitanju gastronomija, nadaleko su čuveni ovčiji paprikaš, kulen i sir. Ne zaostaju ni kulturno-umetnički sadržaji koje neguje folklorno društvo, a ovde se organizuje i čuveno takmičenje harmonikaša. Sve pobrojano deo je složene slagalice zasnovane na bogatoj tradiciji koju se trude da očuvaju meštani, uglavnom Srbi, a vrednost i lepotu prirodnih i kulturnih bogatstava počeli su da prepoznaju i turisti koji sve više dolaze u ovo selo iz svih krajeva sveta.
- Goste iz inostranstva najviše interesuje ono što je autentično, poput hrane ili ćilima. Nedavno smo imali goste iz Kine koji su želeli da kupe veliku količinu tkanih predmeta, ali, nažalost, nemamo toliki lager ovih proizvoda. Naše tkalje rade klečanu tehniku na horizontalnom razboju, koja se smatra najtežom, tako da izrada svakog predmeta zahteva ogrman trud i vreme. Cilj nam je da unapredimo turističku ponudu našeg mesta, jer želimo da ljudi koji se bave aktivnostima koje promovišu Stapar mogu od toga i da zarade, odnosno da postanu preduzetnici. Na taj način ćemo uspeti da zadržimo mlade na selu,  smatra Mira Kovačev, predsednica Udruženja žena "Staparska ruža" i napominje da se mladi već sada nakon školovanja rado vraćaju u ovo selo, pa osnovna škola broji čak 300 đaka.
Mira Kovačev napominje da u selu trenutno ima pet tkalja koje su prošle obuku  i počele da se bave ovim poslom, kojem je pretio zaborav.
- Pre njihove obuke gotovo 60 godina niko se u selu nije bavio tkačkim poslom. Međutim, gotovo svaka kuća čuva ćilim koji je dobijen u nasleđe  i čija je vrednost nekada bila ogromna. Jedan ćilim je svojevremeno vredeo kao jutro obradive zemlje. Izrada ćilima bila je posao koji su  radile dve žene tokom čitave zime. Drago mi je da se sve više prepoznaje značaj očuvanja ovog proizvoda, pa nam podršku pružaju i Vlada Rupublike, Pokrajinska vlada i Grad Sombor, koji su tkanice s motivima staparskog ćilima, odnosno čuvene ruže uvrstili u protokolarne poklone za svoje goste, priča Mira Kovačev i napominje da Udruženje čini sve kako bi  svoj rad učinilo vidljivijim, počev od korišćenja društvenih mreža, pojavljivanja u medijima, na manifestacijama i sličnom. 
Staprski ćilim je prepoznatljiv po motivima ruže koja je izrađena u najmanje tri, a najviše pet boja.  Ipak, ovaj motiv se nije oduvek nalazio na ćilimu, jer je pre 200 godina, kada je počela njegova izrada, preovlađivala drugačija ornamentika.
- Prvi izrađeni ćilimi imali su prvenstveno geometrijske šare, a motivi ruže počeli su da se pojavljuju pre otprilike 100 godina pod austrougarskim uticajem. Staparske žene su same osmišljavale i razmenjivale motive i s vremenom je nastao prepoznatljiv brend, priča Verica Mijatović, jedna od tkalja u Udruženju.
Iako su današnje tkalje ostale verne motivima sa ćilima koji su nekada rađeni, koje precrtavaju i koriguju  po svom ukusu, ipak se u samom radu promenilo mnogo toga.
- Nekada je u ovom kraju uzgajana konoplja čija su se vlakna koristila za izradu osnove ćilima. Vuna je bila isključivo od domaćih ovaca rase cigaja koje, nažalost, niko više ne gaji. I boje kojima su šarani ćilimi bile su potpuno prirodne i pravile su se od cvekle, cigle, luka i drugih materijala. Danas koristimo vunu drugih rasa ovaca, koja je belja i zbog toga je lakše napraviti svetlije tonove  na tkaninama. Veći je i izbor boja koje se sada ne prave, nego kupuju, objašnjava Verica Mijatović.
Vuna od cigaja koja je nekada korišćena imala je tamniju nijansu, a i boje koje su tkaljama bile na raspolaganju bile su tamnije, pa su takvi bili i ćilimi koji su se tradicionalno izrađivali od dve polovine koje su se kasnije spajale. Danas sve izgleda mnogo raskošnije, boje su intenzivnije, motivi raznovrsniji, ali zbog razlika koje su u vremenu nastupile, staparske tkalje proizvode koje sada izrađuju ne nazivaju ćilimima nego tkanicama.
Stapar je čuven po još jednom proizvodu, a reč je o somborskom siru, koji je zbog jedinstvenog ukusa služen na dvorovima. Reč je o visokomasnom siru koji se  izrađuje od mešavine kravljeg i ovčijeg mleka, a nakon izrade se slaže u kačice. Tokom zrenja sir počinje da raste i kipi preko kačice čime poprima karakterističan i prepoznatljiv izgled. Međutim, pravi sir po originalnom receptu, gotovo da više ne može da se nađe. Razlog je ponovo to što nema autohtonih ovaca čije je mleko korišćeno u njegovoj izradi.
Posebnost ovog mesta čine i ambari za čuvanje letine koji su podizani u periodu od 1700. do 1800. godine. Reč je o objektima koji  se nalaze na takozvanim sankama. Domišljati Staparci napravili su ambare koje su mogli da ponesu sa sobom ukoliko bi iz nekog razloga morali da napuste svoje ognjište. Tako su uz sebe imali hranu gde god da odu.
Mnogo toga još Stapar može da ponudi putnicima koji dođu u ovo mesto, a želja preduzimljivih Staparaca, na čelu s Udruženjem "Staparska ruža", jeste pravljenje turističke ture koja bi obuhvatila većinu znamenitosti mesta. Plan je da se turisti provozaju fijakerom i obiđu crkve, uduruženje u kojem rade tkalje, etno-kuću,  da obilazak završe  za bogatom trpezom na kojoj bi se služio čuveni staparski ovčiji paprikaš.
Aleksandra Milić
 
STAPARSKI LETAČ PONOS SELA
 
Stojko Tomić je penzionisani tekstilni inženjer, živa legenda  istorije Stapara i pasionirani uzgajivač golubova rase staparski letač.
- Smatra se da su ovu rasu stvorila dva intelektualca, Dušan Momirović i Milisav Popović, obojica popovska deca, jer Stapar je uvek imao dve crkve. Standard za ovu rasu napisan je 1878. godine, a početkom prošlog veka malo koja kuća nije imala ove golubove, priča Stojko i napominje da se ljudi i danas oduševljavaju lepotom ovih ptica. 
Objašnjava da je kod ove rase bitno sve. Tako kljun mora da bude kratak, debeo, širok, glava kockasta, a oči bele, krupne, s dvostrukim belim okvirima. Vrat treba da bude labudast, prsa široka, telo ravno, a krila postavljena blago ispod repa. Noge su kratke i široko postavljene.
Tomić objšnjava da se staparski letač iz ovog mesta raširio o čitavoj Vojvodini, a ima odgajivača koji ga uzgajaju u Hrvatskoj, Mađarskoj, Nemačkoj. Svi oni su članovi Kluba odgajivača staparskog letača koji postoji u Staparu. Veliki broj njih okupi se svake godine o Velikogospojinskim danima u ovom mestu, kada se organizuje izložba golubova.
Stojko Tomić je na ideju svoje supruge, a uz pomoć jedne vajarke realizovao ideju izrade suvenira u obliku staparskog letača. Suvenir se izrađuje od keramike u različitim bojama i zaista je originalan poklon posetiocima Stapara.
 
UZ LISTARU SE I SLAVI I ŽALI
 
U Staparu postoje brojni običaji važni za različite događaje u životu sela i pojedinaca. Interesantno je da su Staparci očuvali većinu, pa ih i danas poštuju.
Jedan od njih je, po rečima Verice Mijatović, pravljenje kolača listara, koji se izrađuje od grožđa, oraha, šećera i kora, a peče se isključio u okrugloj tepsiji. Ovaj kolač stavlja se u tkanicu, torbu koja ima dva lica - tamno i svetlo. Kada se obeležavaju radosni događaji, poput venčanja i rođenja deteta, prikazuje se svetlija strana tkanice. Ako su u pitanju tužni događaji, okreće se tamna strana tkanice.
Običaj je da majka koja je udala ćerku pravi listaru i kada mladenci dođu u njenu kuću lome je rukama. Veruje se da će onaj ko odlomi veći deo biti gazda u kući.
U većini kuća poštuje se i običaj pravljenja pogače postupovnice kada dete napuni godinu dana i prohoda.
U Staparu trenutno ima oko 80 konja i 15 fijakera, pa se zadržao običaj da se mladenci i njihovi gosti na svadbu voze u njima. Odgajivači konja, kojih u selu ima oko 40, rado izlaze u susret mladencima, a fijakeri se za ovu prigodu posebno okite. Fijakeri paradiraju i kad se održavaju seoske slave, a česo i voze turiste, kojima je to posebna atrakcija.
 
Projekat "Sela - čuvari tradicije Srba i manjinskih naroda u Vojvodini" sufinaniran je sredstvima iz budžeta Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
 
18. OKTOBAR 2019.