* Autohtona sorta koja se proizvodi na banatskoj crnici formira sitnije, kompaktne glavice koje se dugo čuvaju
* Visok sadržaj suve materije i bogatstvo aroma izdvajaju ovaj beli luk od onog koji najčešće može da se kupi u marketima
 
Selo Vrbica formirano je posle povlačenja Turaka sa teritorije Banata. U periodu 1785–1789. godine selo je naselilo oko 135 porodica koje su došle iz Segedina i okoline. Ove porodice donele su sa sobom beli luk, koji su nastavili da gaje i na novoj teritoriji. Specifičnost sorte i tradicionalnog načina proizvodnje, u kombinaciji sa banatskom crnicom, koja čini 90 odsto obradivih njiva u ataru sela, dali su luk jedinstvenog ukusa. Kako proizvodnja belog luka činu okosnicu poljoprivrednih delatnosti stanovnika sela, oni su shvatili da bi zaštitom geografskog porekla ove sorte mogli da još više unaprede proizvodnju. Zahtev za registraciju imena porekla svojevremeno je podnelo Udruženje ”Vrbički prolećni beli luk”.
– Naše udruženje ima 19 članova i svi proizvode beli luk, a u selu ima oko 50 proizvođača ovog luka. Rešenje o zaštiti imena porekla dobili smo 2016. godine, a iduće je Opština Čoka obezbedila sredstva za sertifikaciju proizvodnje. Nažalost, 2017. godina je bila izuzetno loša za proizvođače, pa posao sertifikacije i dobijanja markica od Ministarstva nisu sprovedeni do kraja. Proizvođači su se   razočarali i ta priča je stala, objašnjava Marija Feher, predsednica Udruženja ”Vrbički prolećni beli luk”, i sama proizvođač.
Proizvodnja zahteva mnogo ručnog rada
 
Marija uzgaja beli luk na oko pola katastarskog jutra i kaže da u ataru sela svake godine ima svega oko 35 hektara prolećnog luka, ali to je tako i  zato što proizvodnja zahteva mnogo ručnog rada, a radne snage nema dovoljno.
– Proizvodnja ovog luka je mukotrpan posao, prinosi nisu veliki, ali se dobija proizvod izuzetnog kvaliteta koji dugo može da se čuva. Međutim, čitav rod već godinama otkupljuju nakupci koji čak i u najnepovoljnijim godinama dolaze i plaćaju na licu mesta. Oni ne bi dolazili da nemaju zaradu, a poljoprivrednici su prinuđeni da im prodaju pošto-poto, jer nemamo razrađeno tržište, priča Marija i kaže da žali što postupak sertifikacije nije sproveden do kraja.
Predsednica Udruženja kaže da bi bilo dobro kada bi barem jedne godine neko isfinansirao postupak sertifikacije koji košta oko 2.000 evra. U tom slučaju bi, kako smatra, proizvođači dobili priliku da stave  markice na svoje proizvode, zatim da luk upakuju u manja araktivna pakovanja, ali pre svega da ga prodaju po znatno većoj ceni sigurnim kupcima.
– Kada bi se to dogodilo samo jedne godine, proizvođači bi shvatili koja je korist od sertifikacije. Ovako to doživljavaju samo kao trošak, jer misle da neće uspeti skuplje da prodaju luk u odnosu na proizvođače koji ne ulaze u postupak sertifikacije, objašnjava Marija.
Kada bi se stvorilo bolje tržište za ovaj luk, napominje, Udruženje bi se upustilo u izgradnju hladnjače, čime bi postali još konkurentniji.
 
Zarada u preradi
Od proizvodnje vrbičkog belog luka živi i  porodica Mihok, koja ovu sortu uzgaja na oko dva hektara. Arpadu, koji je glava porodice, u poslu pomažu supruga i tri sina, a njihova ideja je da što više luka koji proizvedu prerade u okviru svog domaćinstva i tako povećaju zaradu.
– Pravimo paste od belog luka bez konzervansa i aditiva. Dodajemo samo so, kvalitetno maslinovo ulje i peršun. Luk i kiselimo, uz dodatak začina. Pravimo i vakuumirani beli luk, kapi belog luka, ali i pakujemo glavice u manja pakovanja od pola kilograma i kilogram. Takođe pletemo vence od belog luka, pa ga i u ovom obliku prodajemo. Cilj je da ostvarimo veću zaradu od one koju bi nam dali nakupci koji direktno sa njive kupuju luk u rinfuzi, priča Arpad.
Arpadov sin Mikloš sve više preuzima proizvodnju i prodaju belog luka na sebe. Objašnjava da se luk sadi u prvoj polovini  februara. Sadnja se obavlja isključivo ručno jer svaka glavica mora da se postavi u određeni položaj kako bi nikla i donela rod.
– Ritska crnica u koju se sadi luk je teško zemljište zbog kojeg su glavice sitnije i zbijenije, ali su zato pune arome i teže od krupnijih glavica koje se uglavnom prodaju u marketima. Tokom vegetacije usev tretiramo najčešće prirodnim preparatima, dok korove uklanjamo ručno. Luk se vadi polovinom jula, a nakon toga se ostavlja oko 10 dana na njivi da se prosuši i da ispari višak vlage, objašnjava Mikloš.
Luk treba da se skladišti na tamnom i hladnom mestu i tada, kaže ovaj proizvođač, može dugo da se čuva. Prinosi variraju iz godine u godinu, zavisno od vremenskih prilika, ali činjenica je da su višestruko manji od uvoznog belog luka koji se proizvodi industrijski.
Deo proizvedenog luka se čuva za sadnju naredne godine, a u ovu svrhu se po pravilu biraju kompaktne uniformne glavice. One se raščenjuju neposredno pred sadnju, a za zasnivanje proizvodnje uzimaju se samo krupni, zdravi i tipični čenovi.
Kada je u pitanju cena, nju na veliko određuju nakupci koji dolaze sa juga Srbije, ali i iz BiH i Hrvatske. Oni, prema rečima Mihoka, plaćaju oko 1,8 do dva evra, dok je cena luka u manjim pakovanjima ili u pletenici 450 dinara za kilogram.
 
Boja i oblik glavica variraju
Proizvodnjom vrbičkog belog luka bavi se i Robert Koso sa svojom porodicom – suprugom, ćerkom i sinom. Iako je završio fakultet i ima stalan posao, ne odustaje od sadnje luka, koji njegova porodica gaji već 20 godina.
– Luk proizvodimo na oko 1,5 hektara površine i trudimo se da što više poslova uradimo sami. Međutim, u vreme sadnje i vađenja moramo da angažujemo i sezonske radnike. Pokušaj sertifikacije je, nažalost, loše prošao jer nismo uspeli da ubedimo proizvođače da će kroz veću cenu moći da naplate troškove kontrole proizvodnje, kaže Koso koji je inženjer poljoprivrede, bio je član tima i radio je na izradi elaborata o zaštiti geografskog porekla.
Koso napominje da vrbički beli luk zavisno od uslova za proizvodnju tokom vegetacije može da razvije različitu boju listića koji obavijaju glavicu, kao i da može doći do odstupanja u obliku glavice i čenova. Nije poznato šta tačno utiče na to da se pojave ova odstupanja, ali ona mogu da dovedu do poteškoća prilikom eventualne sertifikacije. Naime, ukoliko se sertifikaciona kuća striktno pridržava elaborata, moguće je da neki proizvođači neće dobiti markice zbog odstupanja u izgledu glavica. Zato se, kako kaže Koso, razmišlja i o određenim korekcijama elaborata.
Vrbički prolećni beli luk je deo Saveza proizvođača tradicionalnih proizvoda Srbije ”Original Srbija”, koji okuplja brendove sa teritorije Republike  sa zaštićenim geografskim poreklom. Ovaj savez se trudi da promoviše  bogato gastronomsko, ali i kulturno-istorijsko nasleđe naše države. Cilj je da što više ljudi spozna jedinstveni kvalitet proizvoda, od čije proizvodnje živi veliki broj porodica u ruralnim sredinama.
Kada je u pitanju vrbički luk, proizvođači su uz pomoć ove organizacije uspeli da se predstave na sajmovima u Novom Sadu, Beogradu, a njihov proizvod je stigao i na nekoliko izložbi u inostranstvo. Zahvaljujući tome, kupci su počeli više da se interesuju za ovaj luk, ali to još uvek nije trajno rešilo pitanje plasmana. Predsednica Udruženja, kao  i veći deo proizvođača uvereni su da bi se sve promenilo kada bi dobili pomoć da samo jednom zaokruže ciklus sertifikovane proizvodnje. Smatraju da bi se potrošači pre odlučili za kupovinu kvalitetnog domaćeg belog luka koji osvaja svojom aromom. Nakon toga na red bi došla priča o hladnjači, koja bi proizvođačima omogućila bolju pregovaračku poziciju sa kupcima, a automatski i bolju cenu. Ovaj proizvod to svakako zaslužuje.
 
Tekst i foto: Aleksandra Milić
 
 
LJUT, OŠTROG I JAKOG MIRISA
 
Elaborat za zaštitu oznake geografskog porekla vrbičkog belog luka urađen je 2016. godine. Izradio ga je Naučni institut za prehrambene tehnologije u Novom Sadu. Karakteristike po kojima se izdvaja ovaj proizvod: beli luk ima ljut, oštar ukus i jak intenzivan miris. U trenutku stavljanja u promet ovaj luk ima minimalno 35 odsto suve materije, devet odsto proteina, 0,2 odsto masti i 22 odsto šećera. Proizvodi se isključivo na teritoriji opštine Čoka, katastarska opština Vrbica.
Prema elaboratu, glavica ovog belog luka sadrži 10–15 čenova koji su jajasti, duguljasti i malo stisnuti sa strane. Radi se o jaroj sorti čija se proizvodnja zasniva u proleće. Zbog specifičnog načina gajenja moguća je samo ručna sadnja i to je ono što daje posebnu vrednost ovoj sorti.
 
Projekat ”Poljoprivredni proizvodi sa oznakom kvaliteta i njihov značaj za opstanak sela u Srbiji” sufinansiran je sredstvima iz budžeta Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
 
12. JUN 2020.