Bojan Vojnov iz Dolova, doktorand na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu, svoj profesionalni i lični put gradi na spoju nauke, poljoprivrede, prirode i tradicije. Zaljubljenik je u selo i život u skladu sa prirodom, a posebno ga zaokupljaju očuvanje zemljišta i prirodnih resursa, organska i održiva proizvodnja, ali i očuvanje kulturnog i tradicijskog nasleđa. Njegove brojne aktivnosti, od naučnoistraživačkog rada i rada sa studentima do projekata posvećenih Dolovu i promociji prirodnih i tradicionalnih vrednosti Južnog Banata, bile su povod za razgovor sa ovim mladim stručnjakom, koji budućnost poljoprivrede vidi u povezivanju znanja, savremenih tehnologija i poštovanja prirode.
Kroz svoje školovanje i dosadašnju akademsku karijeru najviše ste se posvetili organskoj poljoprivredi. Šta je, po Vašem mišljenju, njen najveći značaj za savremenu poljoprivredu?
U svet poljoprivrede zaplovio sam zbog boja, ukusa i mirisa iz detinjstva, kroz život na selu, koji je upravo to moje odrastanje obojio najlepšim bojama. Boravak u prirodi, okružen baštom, domaćim životinjama i svim onim zvucima karakterističnim za selo, ostavio je dubok trag u meni. Zato je moj kasniji odlazak u grad, na fakultet, u potrazi za novim znanjima i iskustvima, ostao neraskidivo povezan sa selom i svime što sam iz njega poneo. Tako sam dospeo na Poljoprivredni fakultet Univerziteta u Novom Sadu.
Organska poljoprivreda mi je od početka bila posebno bliska jer povezuje više oblasti koje smatram suštinski važnim – proizvodnju hrane, očuvanje prirodnih resursa i odgovoran odnos čoveka prema zemljištu, odnosno prirodi. Ako bih to jednostavno opisao, rekao bih da je reč o svojevrsnoj harmoniji u kojoj sve te komponente zajedno čine veliki sistem koji nazivamo životom.
Značaj organske poljoprivrede vidim upravo u njenom celovitom pristupu. Ona nas podseća da zemljište nije samo proizvodni resurs, već živ sistem koji moramo da sačuvamo. Kada kažem „moramo“, možda to zvuči pomalo retorički, ali to bi zapravo trebalo da se podrazumeva. Da bi tako i bilo, potrebno je razvijati svest pojedinca, uz znanje i edukaciju, ali, možda pre svega, ljubav prema prirodi i bogatstvu koje je vekovima hranilo naše porodice.
To je pitanje odgovornosti prema onome što ostavljamo budućim generacijama. Danas to možda zvuči kao svojevrstan kliše, ali kada dolazite iz sredine u kojoj se zemljište generacijama obrađuje i čuva, ta odgovornost nije samo teorijska misao – ona je deo života. U selu u kojem sam odrastao njiva se nikada nije doživljavala samo kao proizvodni resurs. Ona je porodično nasleđe.
Organska poljoprivreda često se posmatra kao jedan od odgovora na izazove sa kojima se poljoprivreda danas suočava. Gde vidite njeno mesto u budućem razvoju poljoprivrede Srbije?
Srbija ima veoma dobre potencijale za razvoj organske proizvodnje – od prirodnih uslova i raznovrsnosti proizvodnje do tradicionalnih znanja koja još postoje u ruralnim sredinama. Međutim, za ozbiljniji razvoj ovog sektora potrebno je više od samog povećanja broja proizvođača. Neophodni su edukacija, stručna podrška, organizovaniji plasman proizvoda, bolja povezanost proizvođača sa prerađivačima i tržištem, ali i veće razumevanje potrošača.
Verujem da organska poljoprivreda u Srbiji može imati značajno mesto, naročito u područjima gde postoji mogućnost povezivanja poljoprivredne proizvodnje sa lokalnim resursima, tradicionalnim proizvodima, turizmom i razvojem sela. To može biti prilika ne samo za proizvodnju kvalitetnije hrane već i za stvaranje dodatne vrednosti u ruralnim sredinama.
Upravo u tom pravcu trebalo bi dalje razvijati organsku poljoprivredu – kroz stvaranje proizvoda sa većom dodatom vrednošću, čiji se ekonomski efekti mogu umnožavati duž čitavog lanca vrednosti i doprineti snažnijem razvoju agrarnog sektora.
Kao docent na predmetu Organska poljoprivreda radite i sa studentima. Koliko su mladi zainteresovani za ovu oblast i šta je najvažnije što želite da im prenesete?
Mislim da interesovanje za održivu poljoprivredu, među kojima je i organska proizvodnja, sve više raste, posebno kada je reč o sticanju novih znanja i usvajanju savremenih pristupa u poljoprivrednoj proizvodnji. Neki od naših diplomiranih studenata danas su uspešni organski proizvođači, sa prepoznatljivim i dobro pozicioniranim brendovima na domaćem tržištu.
Mladi danas mnogo više razmišljaju o zaštiti životne sredine, kvalitetu hrane, klimatskim promenama i održivom razvoju. Sve su to teme koje su veoma bliske principima organske poljoprivrede.
Ono što želim da im prenesem jeste da organska poljoprivreda nije samo skup pravila kojih se proizvođač mora pridržavati kako bi ispunio propisanu proceduru i ostvario pravo na sertifikat. To je, pre svega, način razmišljanja o poljoprivredi kao celovitom sistemu u kojem su povezani zemljište, biljke, životinje, čovek i prirodno okruženje.
Važno je i da studenti nauče da naučna saznanja ne ostanu samo u učionici, već da mogu da ih primene u realnim proizvodnim uslovima. Ako student nakon završenog fakulteta počne drugačije da posmatra zemljište, hranu koju proizvodi i prirodne resurse koje koristi, smatram da smo napravili važan korak.
Pri tome ne treba zanemariti ni savremene tehnologije, koje mogu značajno da olakšaju proizvodnju i doprinesu njenoj efikasnosti. Međutim, njihov razvoj i primena treba da budu u skladu sa prirodnim procesima i principima održivosti. Upravo povezivanje naučnih saznanja, savremenih tehnologija i poštovanja prirode vidim kao jedan od ključnih pravaca razvoja buduće poljoprivrede.
Aktivni ste i u proučavanju i zaštiti zemljišta. Zašto je njegovo očuvanje jedan od ključnih uslova za budućnost poljoprivrede?
Zemljište je osnova gotovo svega što radimo u poljoprivredi, a ipak se prema njemu često odnosimo kao prema neograničenom resursu koji će uvek biti tu, sa svojim prvobitnim proizvodnim kapacitetima. Na to nas upozorava i trenutni sadržaj humusa u zemljištu.
U svom radu, sa agroekološkog aspekta, bavim se pitanjima očuvanja kvaliteta zemljišta, njegovih osobina i procesa koji utiču na njegovu plodnost. Posebno me interesuje uloga pokrovnih useva, način na koji različiti sistemi upravljanja zemljištem utiču na njegovu dugoročnu održivost, kao i pitanje da li su dosadašnji metodi obrade zemljišta bili dobar izbor za poljoprivredne proizvođače. Posebno je važna i uloga organske materije u zemljištu.
Organska materija je, uslovno rečeno, alhemija zemljišta. Ako izgubimo kvalitetno zemljište, izgubili smo jedan od najvažnijih resursa koje nam je priroda stavila na raspolaganje. Zato smatram da je svest svakog poljoprivrednog proizvođača od presudnog značaja zbog njegovog direktnog uticaja, ali i svest svakog pojedinca zbog posrednog uticaja na očuvanje zemljišta i prirodnih resursa.
Snimili ste film u kojem ste predstavili lepotu i tradiciju Dolova. Recite nam nešto više o tom projektu i o tome šta Vas je podstaklo da se bavite i ovom vrstom stvaralaštva.
Taj projekat nastao je iz želje da na drugačiji način zabeležimo i predstavimo život sela. Dolovo nam je bilo inspiracija za pejzaže, boje, svetlost i sve ono što je objektiv kamere mogao da zabeleži, ali priča koju smo želeli da ispričamo nije bila samo priča o Dolovu. Zamišljena je kao priča o svakom selu u Srbiji.
Želeli smo da kroz film sačuvamo i podsetimo ljude na tradiciju, običaje, način života i vrednosti koje čine važan deo našeg identiteta. Snimanje mi je promenilo pogled na isto ono selo u kojem sam odrastao. Kada pokušavate nešto da predstavite drugima, počnete da primećujete detalje koje možda ranije niste dovoljno cenili – pejzaže, stare kuće, zvuke sela, ali pre svega ljude i njihove priče.
Naši filmovi putovali su i na filmske festivale i dobili određena priznanja, ali nagrade nam nisu bile cilj. Stvaralaštvo smo doživljavali pre svega kao igru, umetnost i mogućnost da ispričamo priču koja nam je važna. Posebno mi je drago što sam tokom ovog filmskog putovanja imao priliku da upoznam i Đorđa Kadijevića, čiji su rad i stvaralaštvo ostavili dubok i neizbrisiv trag u našoj kinematografiji.
Bavite se i promocijom prirodnih, kulturnih i tradicionalnih vrednosti Južnog Banata. Šta Vas posebno privlači u ovom kraju?
Južni Banat je prostor izuzetne raznovrsnosti. Tu se susreću specifični prirodni predeli, poljoprivredni pejzaži, sela, tradicija, različite kulture i način života koji se oblikovao generacijama.
Ono što me posebno privlači jeste upravo ta povezanost čoveka i prostora. Mnogo toga što danas smatramo tradicionalnim nastalo je iz odnosa ljudi prema prirodi i resursima koje su imali oko sebe.
U vremenu kada se mnoga sela suočavaju sa depopulacijom i gubitkom tradicionalnih znanja, važno je sačuvati i promovisati te vrednosti. Mislim da Južni Banat ima veliki potencijal za razvoj različitih oblika turizma, lokalne proizvodnje i kulturnih sadržaja. Međutim, da bi taj potencijal bio iskorišćen, najpre moramo sami dovoljno da poznajemo i cenimo ono što imamo. Tek tada možemo to na pravi način predstaviti drugima.
Da li u svom radu pokušavate da povežete nauku, poljoprivredu, prirodu i lokalnu zajednicu? Može li upravo takav pristup biti put ka održivijem razvoju ruralnih sredina?
Upravo takvu povezanost smatram veoma važnom i mislim da prostor za razvoj sela treba tražiti u njegovoj multifunkcionalnosti. Problemi u ruralnim sredinama najčešće nisu izolovani. Kada govorimo o poljoprivredi, istovremeno govorimo o zemljištu, vodi, biodiverzitetu, ekonomiji domaćinstva, mladima, infrastrukturi i, na kraju, kvalitetu života.
Zato i rešenja moraju biti povezana. Nauka treba da ponudi znanje i argumente, poljoprivredna praksa iskustvo i realan uvid u probleme, a lokalna zajednica da bude aktivan učesnik u tom procesu.
Mislim da je posebno važno raditi na kreativnosti i osmišljavanju novih sadržaja koji će ruralnim sredinama dati dodatnu vrednost. To mogu biti povezivanje poljoprivrede sa turizmom, tradicionalnim proizvodima, kulturom, edukacijom, zanatima, gastronomijom i različitim oblicima kreativnog stvaralaštva, u čijem fokusu treba da budu mladi.
Kada razgovarate sa studentima i mladim ljudima, da li primećujete promenu njihovog odnosa prema poljoprivredi, zaštiti prirode i održivom načinu proizvodnje?
Primećujem da mladi danas mnogo više postavljaju pitanja o tome odakle hrana dolazi, kako se proizvodi i kakve posledice određeni načini proizvodnje imaju na životnu sredinu. To, naravno, utiče i na proizvodne i tržišne orijentacije. Tome su svakako doprineli i različiti kanali društvenih mreža, koji su omogućili da informacije o poljoprivredi, zaštiti prirode i održivom razvoju budu dostupnije nego ikada. To me ohrabruje.
S druge strane, ako stvari sagledamo objektivno, mislim da mladi danas imaju sve manje strpljenja, što je donekle i prirodno za njihovu generaciju. Poljoprivreda, uprkos svim lepotama koje nosi, zahteva upravo strpljenje, posvećenost i spremnost na rizik, kao i sporiji obrt kapitala, a u nekim granama i rad tokom svih 365 dana u godini. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih mladi često mesto rođenja zamenjuju urbanom sredinom.
Ipak, sve je više primera i kod nas, u Srbiji, da mlađe porodice biraju da stan zamene kućom, dvorištem, livadom i, kako volim da kažem, lepšim pogledom na zalazak sunca. To, međutim, nije jednostavan proces i zahteva spremnost na drugačiji način života, ali i određenu tranziciju kojoj čovek mora da se prilagodi.
Živimo u izazovnom vremenu u kojem nikada nije bilo lakše doći do informacija, nešto saznati ili naučiti, a istovremeno možda nikada nismo imali manje vremena za sebe i ono što je suštinski važno. U toj trci sa kazaljkama časovnika i digitalnim brojkama, priroda nas svojim ritmom neprestano podseća. Možda upravo zato sve češće poželimo da se vratimo onom iskonskom – selu, prirodi, jednostavnijem životu i ritmu koji ne određuje sat, već priroda.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost? Na čemu biste voleli da radite u narednim godinama?
Priroda nas uči da budućnost ne možemo u potpunosti isplanirati, ali možemo da je dočekamo spremni. Da bismo jednog dana bili u hladovini krošnje, najpre moramo da posadimo drvo. Budućnost se verovatno tako i gradi – redosledom malih koraka, strpljenjem i verom u ono što radimo.
S obzirom na to da sam na početku svoje profesionalne karijere, predstoji mi još mnogo aktivnosti i izazova u naučnoistraživačkom radu, pre svega u oblasti agroekologije i očuvanja resursa koje nam je priroda tako blagodarno podarila. Verujem da će poljoprivreda i naučna saznanja u ovoj oblasti u budućnosti imati još značajnije mesto, jer od našeg odnosa prema prirodi zavisi i kvalitet života generacija koje dolaze.
S druge strane, svoj lični projekat vidim u porodici i obnovi salaša svojih predaka. Voleo bih da to bude više od obnove jednog prostora – da predstavlja obnovu jednog načina života, sećanja, običaja i vrednosti koje ne bi trebalo da budu zaboravljene.
Jer opstanak sela, njegovih običaja i kulture, a možda i društva u celini, počiva na porodici, koja je kroz vekove bila njegov najčvršći stub. Neka tako i ostane, zaključio je u razgovoru za naš list Bojan Vojnov.
A. M.
Foto: Privatna arhiva
Projekat „Ekološke prakse u Pančevu: Dobro za prirodu, dobro za ljude“ je sufinansiran sredstvima iz budžeta Grada Pančeva. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.







.jpg&w=3840&q=75)