Srbija ima proizvođače i kapacitete za veću proizvodnju svinjskog mesa, ali jeftin uvoz i nedovoljna kontrola tržišta dovode do velikog raskoraka između otkupnih i maloprodajnih cena, ocenjuje akademik Cvijan Mekić sa Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu u razgovoru za RTS. Smatra da je potrebno kontrolisati kome se izdaju dozvole za uvoz, obezbediti sledljivost mesa i ponovo uspostaviti sistem ugovorene proizvodnje između primarnih proizvođača i prerađivača.
Otkupna cena tovljenika od 175 do 180 dinara po kilogramu, dok troškovi proizvodnje iznose između 190 i 215 dinara, domaće proizvođače dovode u gubitak. Istovremeno, maloprodajna cena svinjskog mesa kreće se od 500 do 1.000 dinara po kilogramu, a cena prasećeg pečenja u sezoni slava približava se i 3.000 dinara.
Pročitaj još: Domaće svinjarstvo pred gašenjem, proizvođači traže hitne mere
Akademik Cvijan Mekić jedan od glavnih razloga ovakvog odnosa cena vidi u velikim količinama uvezenog svinjskog mesa, koje je, prema njegovim podacima, u prvih devet meseci ove godine uvezeno 31.312 tona, dok je samo u septembru i oktobru uvoz iznosio po 11.500 tona.
Uvezeno meso plaćeno je 2,57 evra po kilogramu, što je, kako ocenjuje Mekić, povoljna cena za kupce i prerađivače, ali istovremeno predstavlja pritisak na domaću proizvodnju. Zbog velikih količina mesa iz uvoza, klanice snižavaju otkupne cene domaćih tovljenika.
– Klaničari svakog petka određuju cenu i oni je jednostavno spuštaju. Najverovatnije su te količine mesa iz uvoza završile na njihovim skladišnim prostorima – rekao je Mekić.
Uvoz treba usmeriti ka prerađivačima
Mekić smatra da deo mesa koje dolazi iz Evropske unije predstavlja tržišne viškove, posebno iz Španije, koja, kako navodi, ima ograničene mogućnosti izvoza na kinesko tržište. Dodaje da je proizvodnja u pojedinim zemljama subvencionisana, što omogućava plasman mesa po nižim cenama.
Prema njegovom mišljenju, nadležne institucije trebalo bi da reaguju na tržišne poremećaje i pažljivije određuju kome se izdaju dozvole za uvoz. Srbija, kako navodi, nema dovoljno domaćeg mesa za sve potrebe, ali bi postojećim proizvodnim kapacitetima mogla da podmiri potražnju za svežim mesom. Uvoz je potreban prerađivačkoj industriji, ali bi dozvole trebalo da dobijaju registrovani prerađivači koji imaju odgovarajuće uslove za skladištenje, odmrzavanje i praćenje porekla mesa.
– Ne treba klaničarima koji treba da kolju svinje i sveže meso plasiraju da uvoze meso. Ne treba davati trgovcima, nego prerađivačkim kapacitetima koji su registrovani za tu proizvodnju. Oni imaju hladnjače, proces odmrzavanja i sve što je potrebno za sledljivost. Ako dozvole date trgovcima, sledljivost se gubi – naveo je Mekić.
Sumnje u prodaju odmrznutog mesa kao svežeg
Govoreći o kvalitetu uvezenog mesa, Mekić je ocenio da meso koje stiže u velikim količinama i po niskim cenama, prema njegovoj proceni, nije sveže, već je prethodno bilo duboko zamrznuto. Ukazao je i na sumnje da se takvo meso u pojedinim slučajevima prodaje kao sveže, što bi, kako smatra, trebalo da bude predmet ozbiljnije kontrole.
Podsetio je da je pravilnikom predviđeno da se od 1. jula 2026. godine jasno označava meso iz uvoza koje je prethodno bilo zamrznuto, ali smatra da se propisi ne primenjuju dovoljno dosledno.
Osvrnuo se i na primedbe odgajivača svinja koji u pojedinim trgovinskim objektima primećuju tečnost u vitrinama, za koju sumnjaju da ukazuje na prethodno zamrzavanje mesa. Na navode da nadležne institucije nemaju laboratorijsku metodu kojom bi to utvrdile, Mekić je ocenio da je nedopustivo da takav mehanizam kontrole ne postoji.
Kao mogućnost za jasnije razlikovanje domaćeg mesa, ukazao je i na način proizvodnje i ishranu životinja. Prema njegovim rečima, domaći proizvođači ne koriste genetski modifikovanu hranu, dok je njena upotreba u ishrani stoke dozvoljena u pojedinim zemljama iz kojih Srbija uvozi meso.
Zalaže se za jasnije označavanje domaćeg mesa, uz podatke o farmi na kojoj je životinja uzgajana i klanici u kojoj je zaklana, kako bi potrošači imali uvid u poreklo i sledljivost proizvoda.
Nedostaju javni podaci o uvozu
Mekić je ukazao i na nedostatak javno dostupnih podataka o količinama uvezenog mesa i potrebama domaćeg tržišta. Prema njegovim rečima, podaci postoje u Upravi carina i Poreskoj upravi, ali nisu dostupni proizvođačima i potrošačima.
Povodom najave udruženja odgajivača svinja da će se obratiti Višem javnom tužilaštvu zbog nedostupnosti tih informacija, Mekić je rekao da je potrebno razjasniti razlike u podacima o uvozu za prošlu godinu. Prema pojedinim informacijama, uvezeno je oko 50.000 tona mesa, dok drugi podaci ukazuju na više od 70.000 tona.
– Mislim da je tačno da je uvezeno 70 i nešto hiljada tona mesa, ali ti podaci nisu javno dostupni. To nam nedostaje – rekao je Mekić.
Smatra da bi inspekcijske službe mogle da utvrde koliko je mesa proizvedeno u klanicama, koliko je uvezeno i koliko isporučeno trgovinskim lancima. Upoređivanjem otpremnica, podataka o klanju i isporuci, kako navodi, moguće je pratiti kretanje mesa od proizvođača do prodajnih objekata.
Problem je, međutim, nedovoljan broj inspektora u veterinarskoj, poljoprivrednoj i drugim inspekcijskim službama, zbog čega nije moguće obići sve registrovane objekte i sprovesti potpun nadzor.
Mali broj matičnih krmača ograničava proizvodnju
Iako su podsticaji za svinjarstvo povećani, Mekić smatra da se stanje u sektoru ne može procenjivati samo na osnovu tog pokazatelja. Naveo je da je broj svinja povećan za oko 2,3 odsto, ali da Srbija i dalje ima mali broj matičnih krmača.
Napredak je, kako ističe, ostvaren i u genetici i efikasnosti proizvodnje. Konverzija hrane danas iznosi 2,7 do 2,8 kilograma za kilogram prirasta, dok je ranije bila oko 3,3 kilograma. Ipak, domaća proizvodnja ne razvija se dovoljno, jer je uvoz, zbog niže cene, isplativiji za deo učesnika na tržištu.
– Njima je u interesu da uvezu meso, jer je cena 2,57 evra po kilogramu. Naš proizvođač bi trebalo da dobije najmanje 220 do 240 dinara za kilogram tovljenika da bi imao neku zaradu i ekonomsku računicu. U suprotnom, postavlja se pitanje zašto bi se bavio tim poslom – naveo je Mekić.
Kao jedno od rešenja za oporavak domaćeg svinjarstva, Mekić navodi kontrolisani uvoz, jasne kriterijume za izdavanje dozvola i pojačan nadzor bezbednosti i kvaliteta mesa.
Drugi važan korak, prema njegovom mišljenju, jeste ponovno uspostavljanje sistema ugovaranja proizvodnje između primarnih proizvođača i prerađivačke industrije. Iako je pravilnik o tome donet, smatra da sistem još nije zaživeo u praksi.






